NIkako S PROLJEĆA

„Proleće je stiglo u naš grad i vrapci se deru kao konji...“
Moji dragi sprdači i sprdačice, vas je izgleda ovaj zov proljeća definitivno izmamio van, čim vas nema ovoliko dugo...no nije ni čudo; ponekad treba koncentrisano sjesti ispred računara i nasprdati se, a u sobi zagušljivo ili neko smeta...a ko će vući lap-top svuda i grebati se za neki slučajni uzdah „vanjskog“ adsl-a...!?
Ja sam dijete proljeća, bio mi je i rođendan, a niko od vas da mi čestita :(, no mi se nešto ne da u poslednje vrijeme da posmatram razgolićene šetače i šetačice i one čuvene ispijače najkraćeg espresa i čaše vode – ravno tri sata. Ne toliko vala zbog obaveza, no što mi se smrklo ono deja-vu svakog aprila (liše đece)! Neka mi se maknu. I oni sa tzv. zdravim životom, koji su mjesecima unazad jeli pršutu, slaninu, sarmu, baklave, pa brzu hranu kad se vraćaju iz grada, pa onda besomučno rovarili po buticima u Delta Sitome, u kojem su bile još besomučnije rasprodaje – da kupe kinesku robu, za koju misle da je iz Italije - sad se lome da skinu suvišne kilograme, kako bi se tako zgodni razodjenuli tokom nadolazeće nikad uspješnije turističke sezone. Džoginzi, bicikla, stoni tenisi, pilatesi, aerobici, joge, anti-stres masaže itd.
Nego, što sam ono htjela!? A da, evo i neka priča o zemljotresima kruži...kao danas će, pa će sjutra veče, ako ne tada – ono za mjesec dana, a ako ne ni za mjesec dana – ono sigurno za 100 godina. Neki se i odseliše iz CG. E sad, mi smo retardi, pa nemamo pojam niti o tome što je zemljotres, niti da je vrlo moguće da nas „ljuljne“ bilo kad. I sad pošto smo, zahvaljujući italijanskom primjeru, prosvijetljeni od strane druga direktora Seizmološkog zavoda – moramo da se selimo ili (makar) da živimo u konstantnom strahu, ili kad počne nešto da podrhtava da se sakrijemo ispod stola, a ne kao budale da izlazimo ispred zgrade i ispitujemo što je. Jer, mi smo nemoćni pred silinom prirode.
Mada, nije ta ideja o selidbama loša, budući da je ođe postalo malo dosadno živjeti...opet apsolutizam i to...Opet propast. I onda me neko zasmijava tričavim zemljotresima...
Nego, što sam ono htjela!? Aha, lagano smo se izvukli iz krize. Baš kao što su i prognozirale mudre glave, ista gotovo da nije ni okrznula Crnu Goru; bilo je tu i tamo težih sitacija; npr. umjesto za 150, lična se mogla prodati za 100 eura, kao i problemčića s ovim štrajkačima, ali ko je njima kriv što su odabrali te pozive i poslove!? Svašta! Stvarno ima svakakvog naroda. Dakle, stvar je riješena, kriza pretrčana, nema otkaza, novca u izobilju, cijene nekretnina pale, na berzama simfonija, struje ima, mobilne kompanije nas čašćavaju 10 minuta razgovora i 3 080 poruka u mreži, ona mala Demirovićka ima strašnu pjesmu koju će izvesti na Evroviziji i pobijediti, Kličko će boksovati kod nas, ponio je i sliku tribina stadiona Budućnosti kući, Mugi mu je spakovao jednu zgradu u ceger, ušli smo u EU prije ostalih, fudbaleri Cg reprezentacije su pobijedili Italiju 4:1... Nema što bez da pravimo đecu i da ih donosimo na ovaj svijet. Jer ovaj naš je stvarno mimo svih ostalih...
Nego, što sam ono htjela!? A da – da vas sve pozdravim i pozovem na druženje barem jednom nedeljno... Odoh u Carine, eno ih tamo Brus Vilis i Nikolas Kejdž, pričaju nešto o Crnoj Gori...
„Proleće je stiglo u naš grad i vrapci se deru kao konji...“