Dragi sprdači, evo mene opet! Danas riješih malo svoje dragocjene intime da podijelim sa vama:)! Ne, neću vam govoriti o ljubavnim brodolomima, o uplakanom srcu zdrobljenom u mašini za mljevenje mesa ili, pak, o urinarnim bolestima (na što riječ "intima" u prvi mah mnoge asocira, složićete se). Sada ću vam pričati o METALU! O hevi-metal muzici, da budem precizniji!
Zašto intima? Smatram da svaka ljubav, odnosno strast potpada pod ovaj pojam. A metal za mene predstavlja upravo to - STRAST! Vjerujem da medju vama nema ljubitelja ove muzike (uvijek smo bili ubijedljiva manjina u svakom kolektivu) i da vam sama pomisao na ovaj muzički žanr izaziva tenzionu glavobolju ili bar neku blažu neurozu. Zato ću vas polako uvoditi u ovaj svijet i razbijati predrasude - jednu po jednu...
O darkerima uglavnom vlada mišljenje da su glupi, smrdljivi i neobrazovani. Iz prethodnih postova možete zaključiti da li sam glup ili ne; smrdim samo kad se nadjem u kuhinji dok majka prži crni luk; a neobrazovan vjerujem da nisam pošto privodim kraju jedan od težih fakulteta (red je da se i ja malo pohvalim - ko će me hvaliti ako neću sam sebe?:), a oduvjek sam volio ponešto i da pročitam...
Do mene su dopirala i ubjedjenja "laika" da se metalci odijevaju tako kako se odijevaju isključivo da bi privlačili pažnju i izazivali zgražavanje "krštenog" življa. Takav stav nije opravdan makar kada sam ja u pitanju - dok sam bio srednjoškolac ništa mi milije nije bilo nego da se sa vrha Starog Aerodroma zaputim ka školi u svojoj crnoj MORTIIS majici, dok mi vjetar mrsi kose i miluje rumene obraze. U tim blaženim momentima definitivno nisam razmišljao o tome da li će neka bakica zbog lika na mojoj majici dobiti paralizu facijalisa, već sam sam se tako oblačio isključivo za svoj merak. Kose više nisu dovoljno duge da bi ih mogao mrsiti bilo ko, a kamoli nehajni povjetarac, obrazi više nisu rumeni, već blijedi i upali zbog neprospavanih noći nad knjigom, ali stara strast je još tu:)!
Sada dolazi na red sama srž "problema", a to je sama MUZIKA! "Zašto bi se bilo kome dopadala ona dreka i vriska, hibrid zvuka hidraulične bušilice i OBODove mašine za pranje veša?", pitate se. Razuvjeriću vas i u ovom slučaju i to na primjeru mog omiljenog benda THERION! Ne čuju se to ni dreka, ni vriska, već vrhunski, gotovo nestvarni vokali! Ne čuju se ni bušilice, niti proliven znoj cetinjskih radnika (danas štrajkača), već akademski obrazovani, tehnički savršeno potkovani gitaristi. Tekstovi su posebna priča, takodje na akademskom nivou (za THERION ih piše doktor istorijskih nauka)...
Na kraju krajeva, ne zamjeram ja nikome što ne voli ovaj žanr (ipak je stvar u senzibilitetima), ali ne volim ni neopravdanu i nekonstruktivnu kritiku. Nije pošteno prema pojedincima (kao što je moja malenkost:) koji su istinski zaljubljenici u ovu vrstu muzike!
Do sljedećeg posta vam ostavljam ovaj link:
http://www.youtube.com/watch?v=vwp2_6XSlVg
Mislim da je pjesma malkice prijemčivija, pa se možda nekome od vas i svidi! A ako ne - praštajte, šta da vam kažem:)...
