MORAL, EROTIKA I OSTALI SPORTOVI

Šta reći o naročitom obliku egzistencije, koji nosi ime Dugo Đurković, a da već nije rečeno i da ne zvuči dosadno?! Teško je iz bilo koje struke baviti se, objašnjavati, analizirati i rasvjetljavati jedno takvo bivstvujuće. Ta višesegmentirana ličnost odavno je javnosti pokazala svoja lica, tako da je otprilike svako ko je iole pratio njegov rad i zalaganja, manje-više upućen. Ovom prilikom želim iznijeti jedno kratko, ali ne i beznačajno primjećivanje, koje sam stekla slušajući i gledajući prenose nekoliko vaterpolo utakmica, a poslednji put meča Crna Gora – Hrvatska. Ne bih ovdje potezala priču o političarenju i nacionalizmu, iako vrvi od istih, nego bih se osvrnula na Dugovo ni manje ni više nego seksualno uzbuđivanje prilikom svakog komentarisanja utakmica „ajkula“. Držim da se ovo biće pali na te mlade razgolićene i snažne muškarce. Vođena psihoanalitičkim (ali i još ponekim) idejama i uvidima, dovodim sebe do zaključka da on, u kamufliranoj formi, iskazuje pozamašne erotske aspiracije i nadahnuća i teško otklonjivu strast izazvanu ovim mladićima. Najsmješnije i najintrigantnije od svega je to što dotično biće, u želji da prikrije te seksualne titraje koji su poodavno uzeli maha, poteže pitanja porodica i djece vaterpolista, njihovog slobodnog vremena i, da sprdnja bude veća – njihovog čojstva! E, kad sam čula: „Oni su šampioni po čojstvu“, nisam mogla da se obuzdam i teško mi je opisati šta sam tada osjetila i pomislila. Dakle, na stranu neobjektivnost, nesuvisle, polupijane i bahate izjave, na stranu insistiranje na ubjeđivanju u potrebu za nacionalnim identitetom, na stranu lapsusi, na stranu sugestivni karakter komentarisanja, na stranu potreba da se javnost ubijedi u postojanje junaka novog doba, na stranu sve ostalo – ovaj bivstveni oblik je odavno zreo za detaljno propitivanje i promatranje u svakom smislu. Da ne spominjem stid, nedorečenost, duboko, glasno i isprekidano disanje, jauke i neprirodne egzaltacije, sve ono što ni u kom slučaju ne smije biti odlika nekog ko izvještava o jednom realnom sportskom događaju. Nažalost, niko ništa ne preduzima niti mu je moguće oduzeti monopol koji je stekao nekim čudom.
Meni je žao kad je neko bolestan. Još više mi je žao kad je neko bolestan, a nije svjestan toga ili pak neće da se liječi. Da se razumijemo, pod bolešću ne podrazumijevam tu njegovu homo-stranu, nego načine na koje i situacije u kojima on artikuliše svoje porive, da ne kažem osjećanja. Bizarno ponašanje. Ova raspolućena ličnost, ovaj političko-sportsko-vrijednosno-nacionalni kameleon zauzima mjesto nekom mladom čovjeku, nekom subjektu u pravom smislu riječi, koji pritom poznaje stvar...
Naravno, nisam ja jedina koja je primijetila ovaj Dugov aspekt, koji on pokušava da zadrži u misteriji. Ukoliko neko nije to uvidio, molila bih da obrati pažnju, bez obzira da li je ili ne poštovalac njegovog lika i djela, jer stvarno je mnogo zanimljivo, simptomatično i smiješno, da ne kažem sprdnja, budući da se to podrazumijeva. Pritom, važno je konstantno imati na umu da čak ni takve forme postojanja nisu vječne, iako se može činiti da je tako, nego da će sve to jednog dana otići u ništa (ili već negdje drugdje, zavisi ko u šta vjeruje). Lično, na ivici sam da se odselim, bar dok saznam da je jedan od kreatora „novije povijesti“ napustio ili to mjesto ili ovo koje svi dijelimo. Bez uvrede.